Koliko zivot moze da bude ironican, u
jednom trenutku je sve savrseno, a za tren oka sve nestane. Sedim u zatvorenoj
sobi , dok se mrak spusta oko mene. Razmisljam gde su svi osecaji otisli. Da li
su pobegli ili su se sakrili? Pitanje koje je baceno u lavirint, dok ja stojim
na pocetku, Ona je negde sakrivena u njemu. Kojim putem krenuti? Kazu da se iz
pepela ne moze vatra podici , ali ipak , Feniks se iz praha uzdigao, pa mi se
tesko sa prvim tumacenjem sloziti. Nekada
, nisam mogao da zaspem bez da mi Ona pozeli “laku noc”, a danas, kao da je
poplava dokrajcila brod koji tone vec duzi period.
Zovem
upomoc svirace,
da joj sviraju serenadu ispod prozora.
Da je cvrkut ptica budi u zoru,
da je andjeli dvore pred
spavanje, kada ja ne mogu.
Boze brani je od zla i suza,
ne dozvoli da je progoni tuga.
Okaci joj na vrat amajliju srece,
nista nije lepse nego
kad se osoba koju volis smeje.
Нема коментара:
Постави коментар