Mozda sam juce setao bulevarom i naleteo na ulicnog sviraca.
Ostavio mu par dinara, i slusao ga do sumraka.
Mozda je bilo mnogo ljudi oko njega, jer je odlican bio,
ili mozda los, ko to zna, i tako ljudi na to zaborave za jedan dan.
Mozda sam nedavno darovao polovne stvari decaku koji cisti
svake godine godine sneg kod moje babe i dede.
Mozda sam to izmislio kako bih se uvelicao u necijim ocima,
ali samo taj koji nema, zna da ceni stvari koje dobija.
Za mene sitnica, za njega ulepsan dan, jedan osmeh vise,
tome se radujem ja.
.
Mozda i ne verujem ljudima, previse lazi i praznih obecanja.
Mozda sam se opekao pa se samo pravim fin,
a sve vreme na meni maska, vesto baratam sa tim.
Malo je prijatelja, malo pravih drugara - koji te razumeju i hvale,
sa kojima se smejes, places i tugujes , provodis noci i dane.
Mozda je ovo samo san. Mozda nam se cini, jer ipak ,
toliko divnih i neverovatnih stvari i prilika proleti za sekundu,
pa ni ne stignes da ih uhvatis i dozivis na tren, jer je taj tren mozda
sve sto ces imati, treba ga iskoristiti zar ne?
Mozda da sam samo par puta nacinio korak u nazad,
ne bih bio tu gde jesam danas.
Brz zivot, brze odluke, kao muve bez glave,
a ustvari stojimo u mesto i molimo se za bolje dane.
Put od dna do vrha, mnogo je dug,
ne dozvoli da te prepreke vrate na dno.
Нема коментара:
Постави коментар