Sve je
pocelo 13. decembra ’73. godine. Nisam skidao pogled sa njenog osmeha. Stajala
je na sred raskrsnice i veselila se snegu kao da joj je sedam godina. Boze,
toliko je volela sneg kao da su joj nevine pahulje napunile vene radoscu. Tacno
se secam trenutka kada se okliznula i pala kao sto pahuljice padaju sa tmurnog,
ali pomalo bljestavog neba. Dotrcao sam da joj pomognem i srce mi je zaigralo na
neki cudan nacin kada mi se obratila svojim britanskim akcentom. Pitala me je stidljivo,
pognute glave : “Gospodine, gde se nalazimo” ? Odgovorio sam joj da se nalazimo u snu, jer
samo je tamo moguce doziveti ovakav prizor koji je preda mnom. Slatko se
nasmejala i krenuli smo do njenog hotela. Osecao sam kao da je poznajem citav
svoj zivot. Usla je unutra i preko ramena je rekla : “Sutra u isto vreme, na
istom mestu” . Pojavio sam se, ali taj trenutak se nije desio.
Tada
pogledam u nebo i vidim nasumice preslikan pejsaz zimske noce. Nekada ti
najbolje stvari u zivotu prolete u sekundi i nestanu, zato te trenutke treba
iskoristiti i stvarati uspomene, jer na samom kraju, jedino one preostaju. Sve
se zavrsilo 14. decembra ’73. godine.
Нема коментара:
Постави коментар