U momentima i dalje zaronim u svoje misli. Toliko duboke i sakrivene da se vise i ne secam odakle poticu. Samo im vidim trag i tracak svetlosti koji pratim. Vise se nista ne cuje. Nista se ne vidi. Samo tama u ritmu sa senkama koje tihu sapucu besmislene pesme, one ljubavne koje poticu od davnina.Nekada je tisina dobra. Volim da se zatvorim u te misli i da odlutam. Mozda samo trazim odgovore, ili cak i pitanja koja jos nisu ni postavljena.
Mesto gde se krije samoca. Mesto gde se krijem ja.
Stalno mi se vrti neki glas po glavi koji me sputava i pokusava odbaciti od realnosti. Nekako, to i ide uz mene. Oduvek sam voleo da sanjarim. Tada sam stvarao svet koji je za mene savrsen. Popravljao pokvareno, zalivao uvenulo, ljubio bolno. Ali kako da te pokusaje perfekcionizma prebacim u stvarni svet? Neke stvari jednostavno ne mogu da uradim sam. Treba mi cvrsta ruka, zagrljaj, dodir, poljubac za laku noc. Sve je nestalo u magli. A magla, nikako da se spusti. S vremenom je sve gusca i gusca.
Tesko se izboriti sa zivotom kada znas da ne ides pravim putem.
Moj mali kutak u mislima. Kada udjem u njega, izolovan sam od svega. Samo sto, voleo bih kada bi se taj kutak pretvorio u nesto vise. Fale mu boje, bledi, raspada se. Sve je tako pasivno na crno-beloj slici, sve je tako sivo kada nemas pored sebe nekoga za koga bi zivot dao, osobu za koju se budis, za koju dises, koja te cini da se osecas velicanstveno.
Mesto gde se krije samoca. Mesto gde se krijem ja. Nadam se da ce uskoro isplivati neka nova pustolovina. Jer vracanje u proslost te samo podseca na rane, ali je daleko jos sumrak, vreme je za bolje dane.
Нема коментара:
Постави коментар